Dok u Hrvatskoj rat već bijesni, ni nova naša pitoma župska vala nije pošteđena straha i neizvjesnosti.
Ljeto 1991. na izmaku izmamilo je tek malobrojne kupače i ribare na more. Igre i smijeh dječji zamrli su. Odrasli zabrinuti, u žurbi žele opskrbiti i osigurati svoje domove, zbrinuti obitelj pred nadolazeću prijetnju. Neuobičajena tišina zbog pomanjkanja turista i zatvorenih hotela djeluje prijeteće i zlokobno. Noćne provokacije, kad svijetleći meci paraju nebo, noćna buka brodova JNA u zaljevu, pucanje na Brgat, Grbavac, crna zastava nad Zavreljem – zatvaraju ljude s prvim sumrakom u kuće.
Vijesti s radija i TV neizostavno se prate. Osniva se Međustranačko vijeće narodne zaštite, formiraju se dragovoljački odredi, pričuvni sastav MUP-a, organiziraju se dežurstva.
Tako je tekao život u Župi do 1. listopada 1991., kada je u rano jutro jugoarmada naš kraj pretvorila u vatreni pakao, napadajući s brda, s mora, iz zraka. Pada prva žrtva, prvi ranjenici zbrinjavaju se u dubrovačkoj bolnici.
Župljani, u svojoj moralnosti, odlučnosti i obvezi spram doma i domovine, s krunicom oko vrata, nenavikli na mržnju, znali su joj se ipak suprotstaviti. Znali su se braniti, i u vremenima teških iskušenja sačuvati prisebnost. Djelovati po načelima kršćanstva, ovdje prisutnoga od davnina: vjere, ufanja i ljubavi. Znali su braniti svoju duhovnu i materijalnu kulturu, i nisu bili sami.
Nadmoćnost u ljudstvu, naoružanju, tehnici, pohlepa i mržnja Srba i Crnogoraca učinili su svoje. Privremeno je ovaj kraj moralo napustiti 6.000 Župljana da časno i dostojanstveno otrpi svoje progonstvo. Hoteli u kojima smo bili smješteni stalno su bili izloženi granatiranju i razaranju. Bili su mala stratišta, ali se prkosno ostajalo u svom Gradu i mučenički trpjelo. samo se manji dio otisnuo od ovoga kraja da svoj mir i sigurnost nađe dalje od ratnih stradanja, ali s mislima uvijek na one koji su ostavili, što su izgubili, koga više nemaju.
Kada je 21. listopada u Hotelu «Imperial» stigao još jedan autobus iz Župe s prognanicima, preko puta u časnih sestara služena je sveta misa u čast zaštitnika Mlina – sv. Ilara : oduzeli su nam bili, ali samo privremeno naše svetinje. Tada nismo vjerovali da će i grobovi naših najdražih ostati za Svi sveti nepohođeni i neokićeni, da se za Božić neće kititi borići, čuti kolenda, niti će se otvarati kućna vrata gostoljubivih Župljana gostima, prijateljima.
Božić je bio tih, bolan, pun sjećanja i tuge. Crkve su pružale utočište. Niz lica su tekle suze, ali nada se nije gasila.
Po hotelima se u smiraj dana čula molitva krunice. Na snimkama, tim potresnim svjedočanstvima stradanja i užasa, odaslanim iz Dubrovnika, tog tada «najljepšeg zatvora na svijetu», svugdje su Župljani viđeni. Dokaz ustrajnosti i vjere u prolaznost prognaničku i ponovni povratak kući. Svaki su dan naši pogledi bili uprti u Srđ i zastavu, jamstvo našeg opstanka. Upućivane su molitve za branitelje. Tražila se mogućnost preživljavanje, potraga za vodom bila je stalna, pravili su se «paveri» (pamučni stijenj za svijeću) kojih se od starine sjećalo, kako bi malo svjetlosti probilo tminu ranonadolazeće zimske noći.
Mjesna zajednica u potpunosti je djelovala u progonstvu, organizirala odbore, okupljala Župljane. A ta povezanost svih zajedno pružala je nadu u brži povratak. Naši pogledi iz Grada uvijek su letjeli prema Župi: otamo se uvijek dizao gusti crni dim. Bože, što nas sve tamo, u Župi, čeka – bile su naše misli.
Iako su plinske boce i baterije upućene od prijatelja često bacane u more pri kontroli brodova, uvijek smo imali plina za nesebičnu podjelu između sebe, baterija za poslušati vijesti, svoje vrhovništvo i riječi fra Stanislava Novaka, dignuti glave na poziv dubrovačkog biskupa: «Ohrabri se, puče moj!». Znali smo pričekati Konvoj «Libertas», znali smo proći pakao 8.-12. studenoga i 6. prosinca. Znali smo živjeti u okruženju. Znali smo tješiti svoje bolesne i ranjene, brinuti se starcima, djeci ratom ukradenog djetinjstva, ratom sazrele mladosti, te dostojanstveno u progonstvu pokapati svoje umrle. Znali smo živjeti sa svojim bolom.
Uz sva stradanja, ženilo se i rađalo. Nisu pucale maškule (kratka puška široke cijevi), niti se čula svatovska pjesma, ali je život išao dalje s vjerom u budućnost. Nije se zaboravila Festa sv. Vlaha u veljači 1992. Župljani su i tada u nošnji i s barjacima pohodili svoga parca. Crtalo se za aukcijsku izložbu koje je prihod išao za obnovu parčeve Crkve. Mladi župski tamburaši upriličili su više koncerata s posuđenim instrumentima. Drugi su svoje osjećaje iskazivali prozom i poezijom. Svugdje smo bili u dobru prisutni, a stradavalo se i dalje. Ipak, znali smo se obraniti mudrošću svojih predaka, tako da i nas napi potomci ne bi prešutjeli. Mislili su da ćemo se ukrcati na brodove, dignuti jedra i poći iskati novu hrid. Ali nisu znali da je ova hrid naša. I ostala je. No, koji Župljanin može zaboraviti pustoš, smrad, pljačku, spaljene i srušene kuće, crkve, grobove, hotele i sve ono na što su naišli na povratku.
Pa ipak, obnovili smo domove, obnovili smo srca i duhove jer moramo pomoći i sebi, i drugima i domovini. Ali zaborava nema. Kao što se ne može zaboraviti hrabrost naših boraca, vatrogasaca, brod «Slavija», tragedija «Aurore», život po skloništima, ali jednako tako i naši dobrotvori. Sve će to ostati trajno u nama, u našim srcima, u našim sjećanjima, u našim pričama o svemu što smo morali pretrpjeti za naše bolje sutra u slobodi, svijesni da je pravda bila na našoj strani.